Velika Britanija - London

Foto: Slobodna Evropa





Britannia Pacifatrix, slika britanskog slikara Sigismunda Goetzea koja je nastala nakon prvog svjetskog rata i koja je izložena u Foreign Office-u, prikazuje Veliku Britaniju koja se rukuje sa Sjedinjenim Državama dok štiti Srbiju, Crnu Goru i Belgiju.

Mračna je ironija da se u trenutku dok Radovan Karadžić, bivši vođa bosanskih Srba, počinje ispitivati svjedoke na njegovom suđenju za ratne zločine i genocid, njegov zakleti neprijatelj Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva BiH može uskoro naći na suđenju za ratne zločine u Beogradu.

Ganić je uhapšen prošlog mjeseca na aerodormu Heathrow i pušten je iz pritvora uz kauciju i veoma stroge uslove. On je jedan od 19 bh. zvaničnika koje Srbije traži u vezi sa napadom na konvoj vojnika JNA u maju 1992. godine u opkoljenom Sarajevu, kada je nekoliko destina vojnika poginulo.

Ganić je bijesan i optužuje britansku vladu da prepravlja istoriju i ponaša se kao policajac režima pokojnog predsjednika Srbije Slobodna Miloševića. Stavljajući na stranu ono što je tačno i netačno u Ganićevom slučaju, on je svakako u pravu da Britanija prepravlja balkansku istoriju, i to čini već decenijama.

Srbofilija je duboko ukorijenjena u psihu Foreign Officea (Ministarstva vanjskih poslova) - i u velikom dijelu britanske ljevice -- i seže unazad skoro čitavo stoljeće. Na vrhu stepeništa Foreign Office-a nalazi se platno Sigismunda Goetzea, Britannia Pacificatrix, naslikano nakon Prvog svjetskog rata. Ono pokazuje kako se Britanije rukuje sa Sjedinjenim državama dok štiti Srbiju, Crnu Goru i Belgiju.

Većim dijelom ranih devedesetih, činilo se da je britanska Britanska politika bila vezana sa "zaštitu Srba". Ratobornoj manjini u Foreign Office-u koja je bila bila za vojnu akciju da bi se zaustavio srpski napad na BiH su se stalno suprotstavljali tadašnji premijer John Major, ministar odbrane Malcolm Rifkind i ministar vanjskih poslova Douglas Hurd. Ova trojica ministara i njihovi saradnici su izgleda smatrali režim Slobodana Miloševića nasljednikom Titove partizanske tradicije, mada ju je on u stvarnosti uništavao.

Ovo pasivno stajalište da su "srčani Srbi" jedini narod koje se borio protiv nacista je u potpunosti u suprotnosti sa stvarnošću. Naravno, mnogi Srbi su bili vatreni anti-nacisti i hrabro su se borili protiv fašižma. Ali, isto to su radili i mnogi Slovenci, bosanski Muslimani, Mađari i Hrvati - kao što je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je bio jedan od Titovih najmlađih generala. Sam Tito je bio polu-Hrvat, polu-Slovenac. Mnogi Srbi u kolaboracionističkom režimu Milana Nedića su također sarađivali sa nacistima, uspostavljajući koncentracione logore kao što je Sajmište u Beogradu, gdje su hiljade Jevreja ubijeni kamionima sa plinom.

Hurd, Major i njihovi velikani su bili snažni advokati UN-ovog embarga na oružje za BiH, koji nije dozvoljavao novoj naciji da se odbrani. Diego Arria, koji je bio venecuelanski ambasador u Vijeću sigurnosti za vrijeme rata u BiH, mi je rekao:

"Velika Britanija je, kroz čitav ovaj proces, bila jedina koja je tačno znala šta se dešava. Kada su Bošnjaci odbili da igraju njihovu ulogu pasivne žrtve i kada je njihov otpor ojačao, Britanci i Francuzi su bili iziritirani. Željeli su da se to završi što prije, ali Bošnjaci nisu htjeli sarađivati."

Naravno, rođaci vojnika poginulih u konvoju u Sarajevu 1992. godine zaslužuju pravdu kao i oni koji žale za svojim voljenim koji su ubijeni u Srebrenici. Ali, do sada je podignuta samo 161 optužnica od strane UN-ovog suda za ratne zločine i većina počinilaca i dalje živi slobodno i nikada neće odgovarati. Zbog toga će Ganićeve tvrdnje da je uhapšen zbog političkih a ne pravnih razloga i dalje odjekivati uz odobravanje u BiH